utorak, 17.07.2012.
Pisma
Ah...pisma...
volite li pisati pisma?
Prije neki dan sjetila sam se kako je to lijepo bilo kada smo pisali pisma.
Ona prava,lijepa,rukom pisana pisma!
To su bili dani!
Iskreno da vam kažem voljela bih da se imam s kim dopisivati,onako lijepo,prijateljski od srca,
ali danas rijetko tko uopće što piše...
Kad dolazi poštar donosi samo račune,promotivni neki materijal i gdje koji izgužvani katalog...
(u povjerenju kad imam par narudžbi,što većinom nemam)
Hajde,,,eh da,,,
ovo ne smijem zaboraviti...
hvala našim amerikancima koji još imaju volje svakog Božića,ili oko tog blagdanskog vremena,
predati nam godišnji referat kako su,i gdje proveli cijelu godinu,poslati nam iscrpno izvješće i nekoliko fotografija...
što me posebno obraduje i veseli...svake godine!
Klasika....lijepo je to....ponekad,češće bismo to trebali tako.
Svekrva odgovara na ta,napisana pisma u Ameriku...a voljela bih da ja to mogu...
Elektronska pošta nije nešto što me oduševljava...pišem,svima,kad moram...
Nedostaju mi ta pisma,jako,jako..
moram pod hitno napisati nekome par riječi
olovkom,kemijskom,nalivperom...
e-mailom :)))
(kad baš moram)
- 03:13 -
ponedjeljak, 30.04.2012.
Ponovno ispočetka
Gotovo je prošla već polovica godine,na žalost vrijeme ide bez nekog većeg zadovoljstva
i ništa nas ne pita!
Ide,ide,prolazi...odlazi...
Ne volim voditi neke velike rasprave o nebitnim stvarima
ali uvijek ima nebitnih stvari.
Nađe se,tek tako : )
Kao ono;
kako se obući,našminkati...meni osobno to nije bitno.
Bolje biti prirodna i kao takva kročiti kroz život,neopterećena.
U današnje vrijeme nekako ne bismo ni trebali razmišljati o načinu na koji nešto
nosimo,radimo,jesmo...
već pokušati spojiti prirodu i umjetnost.Pokušati spojiti nespojivo
...a ima i toga...
Nije li tako?
Nekako sve što je prirodno vole ljudi koji vole prirodu,
koji cijene takvu ljepotu i ispoljavanje jednostavnosti.
Koji ne brinu što će tko reći već žive kako im nalaže UM,
kako je predodređeno nekom logikom koju osmišljavaju u nekim trenucima,
samo njima znanim.
Jedna sam od tih prirodnjakinja koju je nekako briga
za događanja unutar granica normalnosti
(a opet sve je meni normalno čak i nenormalno (relativno)
uvijek se u nečem nenormalnom nađe i nešto normalno (apsolutno))
ali me ponekad,dosta često nije briga o mišljenju drugih o sebi,
pa se prečesto iznenadim kad saznam nečije ne tako adekvatno i ne tako primjereno mišljenje.
Ali opet ne opterećujem se tim...znam da me se boje...ti,takvi...i nije me briga.
Živim baš onako kako hoću...iako me ponekad izbaci cijela situacija iz takta,
podignem se,naravno i idem dalje...uvijek,možda samo malo drugačija,još pametnija : )
Eh da,nitko nas ništa ne pita
vrijeme juri
i ne okrenemo se a već je sve drugačije,promijenjeno...
i kako bi bili ukorak s vremenom
valja sve znati o današnjoj modi,što se gdje,kada i kako nosi...
što je TRENDI,kakve nam cipele predlažu nositi,
i sve što Vas i Nas zanima ...
ili ne zanima.
Netko će nam već sve to reći (napisati)
ili reći iza leđa da ne čujemo,
...ništa nas ne košta da virnemo,negdje... ; )
Potražimo u nekim časopisima a ima ih hvala Bogu,kao u priči...
a sad mogu li nam pomoći!?
To je već drugo pitanje.
Možda možemo naći odgovor ovdje..
Cosmopolitan
..a možda i ne
kažu neki ljudi;
dobro je znati,
i biti u dosluhu sa prolaznošću,jer nikad se ne zna možda nam sve to još i zatreba!
Čak i ono što mislimo da nam ne treba i da nam nikada neće trebati...
hmmm tko bi to sve znao!?
Treba,ne treba,znam,ne znam,pametan,ne pametan...i mogla bih tako nabrajati do preksutra,
a sve jedno smo ono što jesmo sa znanjem ili bez njega...
jedinstveni,neponovljivi samo jedni,
...MI...
iliti
...JA...
jedna jedina : )
- 19:17 -
četvrtak, 01.03.2012.
Plava krv
Još se i danas sjećam jednog starog gospodina kojem sam pomagala (živjeti,biti).
Sekelj se je zvao,bio je bolestan,pa ga je mama njegovala i brinula se o njemu i njegovim roditeljima
koji su bili prastari ali još Živi...u ono vrijeme...dragi ljudi ali škrti.
Kako to biva kad je netko bogat a ti radiš kako bi zaradio koju kunu za kruh.
Taj čovije nije bio oduševljen ljudima,i u neko tamo vrijeme nije volio ni samog sebe.
Imao je mačka Rexa koji je razumio samo njemački....
mačak je bio predivan i doista je razumio samo njemački (tko bi rekao).
Pošto sam bila mala mislila sam si kako je moguće da jedan mačak razumije njemački a ja ga ne kužim,
i danas je tako a ja više nisam mala : ) pa opet ne kužim...bitno da sam sina nagovorila da uči njemački,
valjda misleći kako će on skužiti...barem netko ; )
Uglavnom tada sam bila djevojčica nekako pomalo drugačija od svih drugih,
možda me je i taj čovjek volio jer sam mu bila slična,čudak svoje vrste,a dalo se je primjetiti.
Stalno sama,u nekom svom svijetu (kao i danas) odvojena od drugih,drugačija,
sa velikim ponosom i nosom do plafona...
tvrdoglava,inatljiva i samo svoja...mislim kako je ključno bilo to "samo svoja"
zato su me i voljeli takvi stari mrgudi koji nisu voljeli nikog a kamoli sebe...
opet uglavnom;
Ja sam bila njegova "princeza plave krvi"
(čovječe da mi je to netko drugi barem rekao,ali ništa,ni onda,a ni još par godina poslije)
joj,joj....što bih dala da mi danas netko tako kaže,a i da misli tako, naravno.
Volio je taj moj ponos jer što god da sam radila i kako god da sam se osjećala
uvijek bih ponosno uzdignute glave koračala i radila što mi je bilo rečeno napraviti.
Bez pogovora i rasprave...danas to ne bih mogla...imam predugačak jezik
iako još uvijek koračam visoko podignute glave,ne gledajući dolje i ne klanjajući se nikom,baš nikom.
Princeza plave krv
nitko me poslije nije tako zvao,nedostaje mi to...
ponekad mi nedostaje i taj djedica koji nije ni znao što priča...
ali razumjela sam ga
željela bih i danas biti ""Princeza plave krvi**
nositi tu titulu bez razmišljanja sa zadovoljstvom...(ali ne ide to tako lako)
sretna sam što sam u jednom trenutku svog života bila princeza
pa makar i sve to bilo nevažno,u očima nekih nebitnih likova,
sretna sam ovaj put;
što imam sjećanja...
- 19:17 -
nedjelja, 25.12.2011.
Dobro djelo
Kažu "dobro je činiti dobro" i uvijek se držim toga.
Dijete je prije neki dan pisalo sastavak "Dobro djelo može mrak pretvoriti u svjetlost"
i dobro je to odradio...uz malu pomoć,ipak...muči ga postavljanje riječi na pravo mjesto,ili ponekad ima i viška.
Dobro mu ide pisanje sastavaka a i pjesmica...tko zna na koga mu je to...; )
Uglavnom...
dovela sam se u situaciju da se prisjetim prošlosti,
svojeg ne baš savršenog djetinjstva,svojih roditelja koji su bili,takvi kakvi su bili...mogli su oni i bolje,
ali...život te ne pita ništa,tjera svoje.
Ni "ti" ne biraš roditelje već ti ih sudbina odredi ili netko već...drugi,jači,drugačiji,veći!
Ne znam :) ali znam...oni nisu imali bogato zaleđe,
...jedan Podravac i jedna Zagorka...
došli tamo njihovi roditelji,idući za kruhom kojeg su morali zaraditi radeći u rudniku ili u tvornici Traktora
...život im i nije bio lak,stoga ih razumijem.Pokušavam ih razumjeti i pitam se,bih li ja to izvela bolje?
Ne znam...sumljam...sigurno ne bih.Snalazili su se kako su znali,ti njihovi stari...a tako su naučili i moji roditelji.
Snalaziti se kako mogu i umiju...meni se to nije sviđalo...ali tko te pita kada si mali.
Najbolje je od svega što su u nas,sestre i mene usadili hvale vrijedne osobine,mislim da su i oni bili takvi
samo što su od nas napravili još bolje ljude i sve su uložili što su imali u naš psihički i fizički razvoj.
Hvala im velika ne tome...
Kad kažem "snalazili su se kako su znali" ne mislim na snalaženje kao što je krađa,
ili nešto slično već rad,veliki rad...svega i svačega kako bismo imali više...
kako bismo imali dovoljno i s tim svim,opet nam je bilo teško.
Otac i majka dobričine teške,trebali su znati iskoristiiti život i prilike koje su im se nudile,
ali oni nisu bili takvi,
oni to nisu mogli,nisu htjeli...uvijek istina,rad i poštenje...i nas su naučili tako : )
Tako da smo bile zadovoljne onim što smo imale i naučile smo živjeti s tim,
jesti meso samo nedjeljom,a povrće svakodnevno,valjda mi zato i nije bilo jako teško biti vegetarijanka,
poslije,nakon nekoliko godina.
Sve je bilo nekako jednostavnije,lijepo,jedinstveno...
sigurno je od svih vas djetinjstvo takvo,nezaboravno,na ovaj ili onaj način.
Samo...nije bilo mnogo ljudi koji su se obazirali,na naše prilike i neprilike
pišem to sada dok sve imam,dok ne oskudjevam ničim,
već navikla na pomisao da mi ništa ne nedostaje.
Navika,gadna je to stvar...ali danas,danas je sve navika...velika ogromna...
i pomisao da bi nešto mogli promijeniti toliko nas opterećuje da ni ne pomišljamo išta mijenjati,
već tjeramo dalje zadovoljni situacijom bez motivacije koja bi nas pokrenula i oslobodila neke nevidljive sile i ovisnosti.
Moram izdvojiti taj događaj,danas kad dolazi Božić jer...jednostavno moram...
Ne znam hoće li se prepoznati "taj" netko iz "te" obitelji...možda će mu biti drago jer,nikada im to nisam rekla
a trebala sam,trebala sam reći...hvala za sve...
Vi ste nas vidjeli,primjetili i pomogli...pa makar i taj jedan dan.
koliko sam samo bila i još sam zahvalna za te Božiće koji su nam bili ugodniji,sjajniji,sretniji,i svakako bolji...
ipak je netko taj dan mislio na nas,mislio na to kako nemamo i koliko nam je potrebno...
malo ljubavi,gdje koja riječ i ljudski blagoslov nošen željom da se nekom pomogne.
Danas se sjećam strica Tončeka,njegovog osmjehom ozarenog lica sa "sretan vam Božić" riječima na usnama i
prepunim rukama svega i svačega kako bi nam uljepšao taj dan,on je bio naše svjetlo koje nam je sjalo u našoj tami.
Božić bi mi bio najljepši dan u godini...ipak...bez obzira na sve...mama bi se potrudila više nego obično da bude bolji,drugačiji,poseban i nezaboravan...za sjećanje,koje jedino sada imam.
Hvala za sve tim dragim dobrim ljudima jer naučili su me pomagati i davati bez očekivanja,sa dobrim osjećaje davanja a neviše uzimanja...plemenitih li osjećaja,i za njih im hvala...
Hvala i svim divnim ljudima koji danas pomažu svima koji nemaju,ljudima kojima je potrebno,
ljudima koji su izgubljeni i sami iz tko zna kojeg razloga.
Pomoći nekome i pri tom osjećati zadovoljstvo i ispunjenost
za mene je poseban osjećaj,ne želim "hvala",ne želim isticanje ni uzdizanje u nebesa zbog svoje dobrote
...želim samo vidjeti zadovoljstvo u očima onog kojem pomažem i ništa mi više ne treba...
Hajde dobro možda samo još želim da me nitko ne pravi budalom i ismijava zbog dobrote...
hajde dobro to,i ništa više.
Dobro je činiti dobro jer se dobro dobrim vraća
...kad se već vraća...
uvijek se nekako vrati : )
Sretan Vam svima Božić
i mnogo vam svijetlih trenutaka u životu želim
bez ijedne mogućnosti za mrak : )))))))))
- 23:21 -
ponedjeljak, 03.10.2011.
...Prolaznost...
Čitala sam jedan (ima ih više) dnevnik...
tamo je bila jedna djevojka,mlada,(neki su rekli) lijepa,ustvari prije zgodna,zanimljiva,
i sve što ide uz to...
Ustvari koga zavaravam ...
nije bila jedna djevojka,
"ja"
sam bila ta jedna djevojka...
Nije mi išlo sjajno,barem sam to tada mislila jer
tada sam bila izgubljena,čak i sada,ponekad još se tražim...
mišljenja sam kako uvijek postoji nešto više,bolje,drugačije...za mene...
Ponekad ...samo ponekad... tada
(nemojte nikom reći)
radila sam gluposti
(a tko nije napravio nešto zbog čega se je osjećao gore no ikada...nisu to bile velike gluposti,ali ipak su bile)
išla sam iz krajnosti u krajnost...i baš me je bilo briga za sve.
Kad bi barem mogla danas dozvoliti si gdje koju glupost i misao "baš me briga za sve"
eh,bili su to lijepi dani,doista.
Sigurno i danas ima djevojaka koje su,kao što sam i ja bila...
izgubljene,nesređene,lutalice koja uzimaju život kako im dođe,ne prezaju ni pred čim,ne boje se nikoga i
žive kao da će sutra umrijeti...ali u finijoj verziji...
ustvari kao da nema sutra,kao da nema ničega osim njih samih...
živeći dan po dan bez dramaturgije i velikih scena gdje uvijek imaju glavnu ulogu.
Nekada nije bilo sjajno,ali je bilo dobro...
živjeti iz dana u dan,ne razmišljati o ničem,biti dio života i ne misliti o sutra.
Danas bi sve to izvela drugačije,opreznije,sigurno bolje.
Kako vrijeme prolazi dolazim do zaključka kako je u stvari trebalo i biti tako,neobuzdano,mladenački sjajno
jer kad bi mladi trebali uživati,živjeti,biti jednostavno"mladi" onakvi kakvi ne mogu biti kad ostare nego sa nekih osamnaest
pa do...onoliko koliko se osjećaju takvi kakvi jesu "mladi" što nikako ne mogu definirati godine već Mi ili Oni sami.
Sve razumijem ali ne mogu razumijeti ... gluposti...
a pune su ih stranice na internetskim mrežama,pune novine...i puni životi...
željela bih kad bi mladi malo više razmišljali kao što sam došla do zaključka da bih ja da imam drugu priliku.
Toliko im je teško objasniti da griješe da se više ni ne trudim već dozvoljavam vremenu da učini svoje i da sami dođu do
zaključka da kojeg sam i ja došla.
... S vremenom...
da se sve stopi u cjelinu koja će odrediti njihov život,koja će odrediti smjer kojim će krenuti i tko će biti...
jer bolje je biti netko negdje gdje želiš biti,nego netko negdje gdje drugi žele da budeš...
Pravo izbora i zdrave pameti dajem svima...jer svatko je krojač svoje sudbine a prolaznost je neminovna
a mladima savjet;
neka razmišljaju svojom glavom,stave se u situaciju kad će biti stariji,
i neka poslušaju ponekad ipak nekog starijeg,pametnijeg za koga misle da je vrijedan slušanja
u svakom životu uvijek ima takav netko vrijedan njihove pažnje i poštovanja...
I opet...živite život,s puno,puno pameti : )
jer sve se može kad se hoće,i sve je moguće...čak i nemoguće!
- 20:47 -
petak, 30.09.2011.
Kuhanje
...danas baš razmišljam o kuhanju.
Hrani općenito i dolazim da zaključka da nam je jako bitno što i kako jedemo.
Osobno,volim jesti...jako...
mislim da se to primijeti i na mojoj liniji ali ne brinem zbog toga...jedem i gotovo...
Moj organizam sam zna,već se prilagodio s godina meni,
mom ritmu života,prehrani,svemu.
Ali brinem se za dječji organizam...
u današnje vrijeme djeca jedu previše slatkog a premalo recimo povrća,sira,
...čak su i mlijeko prešli,
i konzumiraju ga u obliku koji njima odgovara..kao kakao,kao čokoladni napitak,
ili u bilo kojem,samo,slatkom obliku.
Oni tako vole i gotovo...
a mi možemo i moramo brinuti o njihovom organizmu ali u današnje vrijeme to je jako teško jer oni rade kao hoće,
i već i jedu što oni hoće,mi im se prilagođavamo.
Ustvari ne mogu reći Mi jer ja im se ne prilagođavam...prilagođava im se baka...
oni znaju kako je dobiti,oni sve znaju,dok mi mislimo da ne znaju.
Znaju čak i bebe kako nas smotati oko malog prsta i kao dobiti sve što su si zamislile
Iako one ne mogu baš pretjerano puno misliti...mi smo ti koji ih naučimo da misle a potom se čudimo
"kako je moguće da nas tako iskorištavaju,ti mali frkafuljci"
Lako
oni sve mogu...sve što im dozvolimo...sve što im damo...
od nas ovisi koju im slobodu dozvolimo i kako će se ponašati kad odrastu.
Mislim da sam sa svojom djecom napravila dosta dobar posao...dobri su,pristojni,
vole jesti gotovo sve,dobro ne baš sve ali dovoljno i dobro...i jedu kad je vrijeme za jesti,
ne filozofiraju nad obrocima i rijetko mrnđaju.
OK,voljela bih da jedu više povrća...
ali ako ne mogu postići da jedu sve,dajem im da jedu ono povrće ili voće koje vole,u obilnim količinama.
Tako da nadomjestimo ono što ne vole...dobranim unosom onoga što vole.
I svakim danom je sve bolje...
bila sam vegetarijanka osam godina i još si dozvolim da ponekad godišnje
zastranim u vegetarijanstvo po par mjeseci.
Obožavam to
...najdragocjeniji period u mom životu je bio onaj bez mesa...
i uvijek mu se vračam.
Svako toliko i uživam...
uživajte i Vi,ma kako god se hranili...
u svakom da danu postojanja
ali opeti razmišljajte o onom što unosite i sebe i o onom što unose vaša djeca.
Nadam se da uživate...pozdrav
do idućeg pisanja
Mirela
- 09:43 -
srijeda, 28.09.2011.
Novena
Pošto sam oduvijek noćna ptica ne vidim baš puno povezanosti sa
"prije" ili" kasnije" s onda i sad..sve je to isto ; ).
Nije istina da recimo nisam pouzdana...
mada često zaboravim i sve si moram zapisati.
Emocionalno skroz stabilna...
osim kad me netko naljuti.
Depresija me lovi svake prijestupne godine...
ovisna sam jedino o kavi i čokoladi
a čini mi se da to vodi k ovom "poremećaju u prehrani"
I sve se svodi na to...
da mi treba
sna koliko jelenu ili kitu
(nemam pojma koliko oni spavaju).
Shvatila sam da se ne mogu stalno mijenjati
već raditi na tome da ipak donekle zdravo živim.
Jer život je jedan i samim tim jedinstven i vrijedan i nema pravila.
Moramo živjeti svaki dan kao da nam je zadnji i
živeći punim plućima prihvaćamo njegove mane i slabosti
i živimo kao da ćemo sutra umrijeti...
a ni to nam nitko ne garantira
da nećemo...ili hoćemo...
tko bi to znao?
- 22:35 -
nedjelja, 11.09.2011.
Novena
undefinedundefined
Ljudi me pitaju kako sve stignem ???
...Ne znam tko je uopće rekao da stignem...
...gubim se u virtualnom svijetu i čekam da vrijeme prođe,dođe,stane ili nešto već...
Čekam uzalud to vrijeme pa da ga imam za sebe...da je samo moje...
ja nedefinirana-
iluzionist
impresionist
filozof
::: o tom svemu ću pisati u drugim postovima :::
Sad se tek tražim u svijetu virtualizacije..
i individuacije mene same...
Čekajte
kao što čekam i ja
i vidjet ćete kao što ću
nadam se
i ja
- 16:57 -
Iluzija
Ono što gledamo uvijek ima dvije strane
ništa nije tako jednostavno kao što izgleda.
Sve ima svoju dubinu i širinu
i
uvijek
stvari,bića i pojave gledam na taj način
...pa gotovo da ni ne griješim...
osim ponekad
ali
neću to priznati
(nemojte nikome reći)
...Dobro došli u moj svijet...
ovdje nema granica,nema ni pogrešnih koraka
...samo poneka iluzija...
Znate li što je iluzija?
Ne?
"Iluzija je pogrešna predodžba o stvarnosti nastala greškom u opažanju."
MI...volimo iluziju,
jer u našim je očima tako jednostavno imati jasnu predodžbu o nečem ili nekom,
tko ili što nije onakav kakvog ga mi vidimo.
E...
ali u našim očima pomoću optičke iluzije koju najčešće koristimo
On ili Ono je savršeno...
iako ponekad i nije tako!
- 14:54 -
